Istraživanje tamnih strana ljudske prirode kroz pisanje.

Kad sjednem za stol i počnem pisati novi roman, često se zapitam što me točno privlači onim tamnijim kutovima uma. Nije to samo želja za napetošću ili iznenađenjem na kraju, nego nešto dublje – potreba da istražim što ljude tjera da čine stvari koje sami sebi ne priznaju.

U svojim pričama volim stvarati likove koji naizgled žive normalne živote. Oni idu u posao, brinu o obitelji, smiju se s prijateljima. Ali ispod te površine krije se nešto što ih polako vuče prema rubu. Možda je to dugogodišnja ljubomora, možda osjećaj da su ih svi izdali, ili jednostavno potreba da dokažu da su jači od pravila koja ih okružuju.

Zašto tamne strane fasciniraju

Čitatelji često kažu da im se sviđa kad lik nije savršen. Zapravo, što je lik složeniji i proturječniji, to je lakše suosjećati s njim. Jer u svakome od nas postoji trenutak kad pomislimo “a što ako”. Što ako bih lagao da zaštitim sebe? Što ako bih šutio kad bih trebao progovoriti?

Te male odluke grade put do većih. U pisanju to koristim da pokažem kako nitko nije rođen zao. Sve je rezultat niza trenutaka u kojima je netko odabrao lakši put, a ne ispravan.

Primjeri iz svakodnevnog života

• Osoba koja godinama skriva tajnu od supružnika.
• Kolega koji sabotira tuđi uspjeh jer se osjeća ugroženim.
• Roditelj koji previše štiti dijete i time mu oduzima slobodu.

Svakodnevni primjeri poput ovih postaju građa za priču. Kad ih pretvorim u likove, oni dobiju svoje motive, strahove i opravdanja. Čitatelj tada može vidjeti sebe u njima, barem malo.

„Nije važno što lik čini, važno je zašto to čini i što je dovelo do te točke.“

Kako to utječe na mene kao pisca

Ponekad nakon pisanja teške scene osjetim nelagodu. Kao da sam previše zagledao u nešto što bi trebalo ostati skriveno. Ali upravo ta nelagoda pokazuje da sam na pravom putu. Ako mene kao autora priča uznemiruje, vjerojatno će i čitatelja natjerati da razmisli.

Pišem bez žurbe. Ponekad danima razmišljam o motivu jednog lika prije nego što napišem prvu rečenicu. To nije gubljenje vremena – to je način da priča dobije dubinu. Bez te dubine ostaje samo niz događaja bez duše.

Tehnike koje koristim

1. Vođenje dnevnika lika iz prve osobe.
2. Pisanje scena iz perspektive različitih likova.
3. Postavljanje pitanja „što bi se dogodilo da je odluka bila drugačija“.

Na kraju, cilj nije šokirati. Cilj je pokazati da tamne strane nisu nešto što postoji samo u kriminalcima ili luđacima. One su dio svih nas. I kad ih prihvatimo i razumijemo, možemo bolje razumjeti i sebe i druge.